komadići duše

u ovom papirnatom svijetu

dotičemo se pogledima.

koža se ljeska na mjesečini.

i svaka misao pogođena je prije

nego se pretvori u riječ.

pusti me gaziti po tinti.

u tragovima ćeš me vidjeti.

svoju.

otok sam.

zelena i sura.
brnistrom mirišem.

čista sam kao oblutak u dubini.

tebe čuvam u pjesmi školjke
što me jutrom budi.

otok sam.

i zato nisam otok.

  kad sam te prvi put pozdravila
  dan je posvijetlio.

  od tada jasnije vidim dubinu.

  koračam uz tebe i živim

  sebe

  tvojim očima obojanu.

postoji li riječ

u kojoj žive pelin, lavanda
i imena s nadgrobnih spomenika.

jedna jedina

u koju stanu godine, uspomene i tuga.

ona jedna koju mogu izgovoriti
i potom šutjeti znajući

da je sasvim dovoljna da ti kaže

zašto sam daleko?

sve bliže sam ti mislima...

kad otvorim oči
vidim iglice bora u kosu zapletene.

kad ih zatvorim,
zamiriše smola i cvrčci se probude.

moja se lica u jedno stapaju.

tebi okrenuto.

na dlanu grijem odlomljene
dijelove dana.

kožom ih slažem u sliku
nedirnutu beznačajnošću.

a predvečer,

pustit ću ih niz more.

plovim...

pogledom po tvojim leđima.

po zidu koji se zna pretvoriti
u staklo kapima pokriveno.

po zidu koji zna tražiti dodire
i odbijati ih.

plovim
i ne pitam se večeras

tko je s druge strane.

sanjaš me?

što vidiš pod vjeđama?

ženu?

ili sjenu?

kao da odlazim.

vidim se na početku
i na kraju ulice.

što da ti poklonim bez straha
od pogrešnih ruku?

misli,

valjda,

neće dosegnuti.