čula sam tvoje misli prvi put
onog jutra kad su se galebi
raspršili iznad brodova
proljećem otjerani.
kao mrmor vala
umirujući
i zastrašujući istovremeno
prosuo se po meni
glas iznutra.
otad slušam.
zbunjena i očarana.
voljena i razočarana.
pitam se tko si.
pišeš mi...
sitnim urednim slovima
na savršenom papiru.
čitam...
ono što ne uspijevaš sakriti
pomno odabranim riječma
složenim pod konac.
je li ti netko već rekao
da ispod sveg tog truda
izviruje baš ono što ne želiš pokazati,
ili samo ja vidim
stijenje među oblucima?
prešutjela sam te.
i sebi samoj.
pustila sam te unutra
kao malu pticu koju voliš
a ne pričaš o njoj.
jer što ako kažem?
što ako te riječi učine stvarnim?
kako ću ti onda vjerovati?
još uvijek tražim boje pod ispranim nebom.
dok sjedim
s licem u dlanovima
pogled mi je pun čežnje za blizinom.
osluhni...
kroz valove probija se šapat
i riječi lagano
klize ti niz vrat.
u mraku dodiruju se snovi
i stvarnost.
ruke su vodiči vremena.
od tvojeg me pogleda
bole oči.
ne želim više tražiti skriveno.
umorili su me prazni rukavi
mirisnih košulja.
ruke su na nekom drugom mjestu.
sada mi je lice okupano suncem.
odgurnuo si me,
učinila sam korak naprijed.
nepogrešivo prepoznaješ
koga slutim blizu, najbliže
dok mi se mrak navlači na kapke
manirom ljubavnika.
i znaš čiji mi prsti šetaju njedrima
u sitne ure, lijeno, razvučeno...
nauči me, kako zanemariti ono
što u našoj priči
nedostaje.
uz nekoliko nemuštih riječi
još jedan potrošen dan.
šuteći,
obasipamo se lažima.
bespomoćni,
diramo se na sve
ikad zamišljene načine.
ljubavi,
ako te smijem tako zvati,
nabrojat ću sva mjesta
na koja želim utisnuti dodir.
jagodicom kažiprsta...
usnama...
noktom...
onda ću pokupiti mirise
koje ostavljaš na košuljama.
takva, polupijana izaći ću na ulicu
i pustiti pogled neka vrišti
žudnju.
