komadići duše

kao poklon nekog dragog
umotan u reciklirani papir
i ukrašen blijedo ljubičastim sušenim ružama
otvorio se dan jutros
za mene.

i dok ga zagledam sa svih strana
suzdržano ga otvarajući
ćutim
kako mi pogledom miluješ potiljak
i spremna sam.

zakoračiti.

učinio si da se nasmijem
široko
sebi samoj
svojoj snazi i vjeri.

hvala.
i sretno ti bilo.

da mi je ukrasti od vremena
onih nekoliko toplih večeri
kad smo slušali galebe i šutjeli

jer

više je kazano bilo tom tišinom
nego slapovima kasnije izgovorenih riječi

one su se samo izlile u more

kao ljuske netom očišćenih riba

ogrnuti riječima
koje ne bole kao dani koje živimo
skrivamo se od ljudi

nas dvoje.

jesmo li u zabludi ako vjerujemo
da smo zajedno
drugačiji?

na svom putu prema moru

hodam po dlanovima prislonjenim

jedan do drugog.

koliko sam linija srca

stopalima dotaknula

i produžila?

da šutim?

ionako su moje riječi ostale duboko

u prsima.

grlo se suzilo

zbog nekih drugih

olako izbačenih u svijet.

da je barem vjetar jači.

zagrabila sam

bistrog mora u dlanove jer

jutros se želim umiti

onom ljubavlju

koja ispire gorčinu.

ipak sam te ostala željna.

ma koliko dodiri rasli u tami

i činilo se kako u našu tišinu

ne možemo ugurati više niti dah...

još osluškujem.