kao poklon nekog dragog
umotan u reciklirani papir
i ukrašen blijedo ljubičastim sušenim ružama
otvorio se dan jutros
za mene.
i dok ga zagledam sa svih strana
suzdržano ga otvarajući
ćutim
kako mi pogledom miluješ potiljak
i spremna sam.
zakoračiti.
da mi je ukrasti od vremena
onih nekoliko toplih večeri
kad smo slušali galebe i šutjeli
jer
više je kazano bilo tom tišinom
nego slapovima kasnije izgovorenih riječi
one su se samo izlile u more
kao ljuske netom očišćenih riba
ogrnuti riječima
koje ne bole kao dani koje živimo
skrivamo se od ljudi
nas dvoje.
jesmo li u zabludi ako vjerujemo
da smo zajedno
drugačiji?
na svom putu prema moru
hodam po dlanovima prislonjenim
jedan do drugog.
koliko sam linija srca
stopalima dotaknula
i produžila?
da šutim?
ionako su moje riječi ostale duboko
u prsima.
grlo se suzilo
zbog nekih drugih
olako izbačenih u svijet.
da je barem vjetar jači.
zagrabila sam
bistrog mora u dlanove jer
jutros se želim umiti
onom ljubavlju
koja ispire gorčinu.
