...
šutimo.
između nas
struje nedorečenosti.
umorna
od tuge koju donose
tvoji odgovori
više
ne pitam.
kad nisi bio
ni moj
ni svoj
tražio si način
da nas približiš.
svakog trena.
sada
kad sam
i tvoja
i svoja
nedostaje mi
taj trud.
ponekad
kad pročitam
što sam pisala
prepoznam
koje je vrste
moja samoća.
tad nazdravim
u svoje ime,
navučem
osmijeh povjerenja
i
zakoračim.
poklonila sam sebi
šetnju uz more
u kabanici.
baš me briga
što su mi stopala
mokra
a ramena škripe.
jugo puše
svom svojom
ljepotom.
nije li to dovoljno
za sreću?
ostavljaš za sobom
zelenkasti trag
kao da želiš
da te slijedim.
a tko bi ga drugi
znao pratiti...
oblačim tvoj
zaboravljeni kaput
i kroz zamagljeni prozor
gledam sebe
kako hodam ulicom
s rukama u džepovima
udišući
miris kestena.
sa svakim korakom
smanjujem se.
sanjam...
da pamtim svaku sliku
i svaki miris
koji me može vratiti
u tvoja vremena.
sanjam da se
kamenje i alge
prepliću u traženju
baš onog vala..
u snu
ruku ti
u ruku stavljam,
probudim se
toplog dlana.
ruku svezanih na leđima
gledam ti prste.
i onaj pokret
kojim pokušavaš otkloniti
nevidljivu brigu sa čela.
sjenu
koju ti trepavice
prave na licu.
gledam te
i sve što želim u tom trenu je
osjetiti vjetar
kad prođeš pored mene.
sjećaš li se,
osluškivali smo...
cvrčci
i valovi
skrivali su se pred nama.
bilo je to doba
beskrajne mladosti.
nije mi kiša sprala
osmijeh
niti je jugo otpuhalo
duh.
teško mi je
ovo doba
dugo već.
rođendani i godišnjice
poprimaju
boju plijesni
i sasvim neželjeno
značenje.