ako mi dođeš...
makar u san.
u misli koje ne uspijevam
pratiti.
ako se pojaviš,
samo na trenutak,
u listu koji
prolijeće predamnom,
u kapi koja mi padne
na vjeđu...
znat ću
kako te sačuvati.
znat ću
kojom te bojom
trebam okupati
da mi ostaneš
blizu.
odjetjele su ptice.
na praznim granama
pjeva tišina.
dok čekam
da se more pomakne
pod jugom
mirišem sol
i pepeo.
sve se umirilo
pred kišu,
a iz mojih peta
kreće krik.
ne zaboravi,
ja pamtim.
vidiš, rastem
još uvijek.
krošnje i ja
mijenjamo se.
vjetru sam blizu.
dišem s njim.
i vidim.
sve.
od svih tvojih luka
ja sam
najmanje sigurna.
pišem ti...
dahom po leđima
slova nejednake veličine.
promatram
kako koža upija
svaku misao.
i šutnje
i zvuci
dobivaju značenje
i sve se to skupi u jednom
jedinom dodiru...
kada ti usnama
taknem
bilo.
s vremenom
promijenile se boje.
ružičasto je postalo smeđe,
a modro je sve bliže tirkizu.
i miris jutarnjeg mora
postaje gusti tamaris
predvečer,
a pod njim
zelenooko dijete
čije se kose zapliću o granje.
još uvijek.
ne ulazi!
ogoljena sam do zadnjeg sloja.
kroz napuklu koru
cijedi se
nada.
pusti da se liječim
algama i medom,
pričekaj da se probije
svijetlozelena mahovina
kroz stisnute kapke...
onda pokucaj.
potkraj dana
utihnule su ptice.
tišina se prosula
kao srebro
po dlanovima.
odnekud izdaleka
glasom
ko melemom liječiš
dan bez dodira.
odnekud izdaleka
glasom
slikaš smeđe i žuto.
ne poznajem
dovoljno riječi da bih tebi
ispričala priču
pa izmišljam nove
teško razumljive
onom tko me slučajno čuje
kako šapućem
hodajući sama
kroz jesen.
jagodice mrznu od prve bure
dok tražim tvoje oči
na prolaznicima.
o tebe do mene i natrag
ispružio se val.
i spona
i prepreka.
i koliko ga ne želim
toliko ga trebam
da bih sve svoje snove
držala na okupu.
večeras ću uroniti
duboko.
u uzdah sam te sakrila.
duboko unutra.
skupa s mirisom oskoruše.
kad tama pokrije
uspavane krošnje
budim te.
da me ljubiš.
posložilo se.
odlasci i rođenja.
zvuci i tišine.
negdje iz pozadine
čujem život
a sama puštam
dane i ljude
da me zaborave.
posložilo se.
slika iz mašte
na stvarnost.
ja
i zgužvani odraz moga lica
na morskoj površini.
pokrij me lišćem.
spotakla sam se
o tišinu
tvojih priča.
svi su mi snovi
uzalud.
mogu samo čekati
da ti vrijeme
posvijetli trag.
ostavila bih ti sebe
pred vratima
kad bih znala
da neću dočekati jutro
promrzla
slušajući
kako se utišavaju
koraci.
zato promatram
što govore ruke.
zato šutim.
kad spustim kapke
vidim
kap znoja
kako klizi
niz tvoju kičmu.
pramen
zalijepljen iznad oka.
vidim
razigrane prste.
kad otvorim oči
zaslijepi me
mrak.
obgrlilo me jugo
svom širinom.
zvon konopa o jarbole
vodi me.
idem.
tamo gdje se borovi
s nebom spajaju.
tamo gdje topla kiša
skriva suze.
i u dnu pogleda
naći ću te.
i dotaknuti ti lice
vlažnim poljupcem.
