...
a što da ti kažem sada?
posuo si me laticama
prije nego je sunce izašlo.
spremio me u okvir
jer to je bilo lakše nego
sam sebe ponešto upitati.
odgovore si pronašao.
ja se sakrivam duboko u sebi.
a što da ti kažem sada?
posuo si me laticama
prije nego je sunce izašlo.
spremio me u okvir
jer to je bilo lakše nego
sam sebe ponešto upitati.
odgovore si pronašao.
ja se sakrivam duboko u sebi.
kradem.
sebe od tebe.
i sebe od sebe
povremeno.
možda će jutro probuditi onu
kojoj su oči
još pune
toplih sjena.
u prsima skupila se
gruda tuge.
ni disanje me nekako
ne ide ovih dana.
da je moguće
gumicom izbrisati sjećanje
bi li bilo drugačije?
možda mirisi i boje
onda ne bi ništa značili.
znate li sada
zašto ne volim
proljeće?
naoko
jutro je sasvim obično.
kao kad ne počistim stol
nakon doručka.
a dan se vuče
memljiv kroz mene
bez otpora.
kao kroz
ljusku badema.
naoko
nisam tvoja.
sa kapaka se cijede
zadnji tragovi sna
i pogled se teško probija
kroz trepavice.
kroz narančastu maglu
pojavljuje se
lice ljubavi.
dobro ti jutro.
znam da znaš da ću
napisati nešto danas.
dok hodam,razmišljam
trebam li to prilagoditi tvojim očima.
ipak ne.
i vratit ću se kasnije kući
da te ne bih zatekla
kako listaš
po papirićima koje ostavljam
za sobom
kao mrvice.
a trebao bi
samo upitati.
lice ti se rasplinulo
kao odraz na vodi.
oči su ti treperave fleke.
prsti
izlomljene grančice
ostavljene na mom ramenu.
brzo ih otresam.
taknut ću te po ramenu
i sagnuti se.
a ti me traži.
očekujem od tebe
da me nađeš
istog trena.
da nasmijan me podigneš
u visinu svojih očiju
i da me pogledaš.
ali baš pogledaš.
i onda ni riječ ne trebaš
izgovoriti.
pod stopalima škripa oblutaka.
zvuci me tebi vraćaju.
smijeh
dok se na nas
cvijet tamarisa truni.
miris smole i iglice bora na goloj koži.
a sada...
spremi me u džep.
onaj u kojem si
žute kamenčiće
za mene čuvao.
tamo gdje se skupljaju
tmasti oblaci,
tamo sam se uputila večeras.
sasvim sama.
hodajući čekam
prve kapi tople kiše na licu.
i nije me strah.
i smiješim se
mirisu algi
koje imaju boju
mojih očiju.