...
Misliš da ne ostavljaš
tragove?
Mirise u mojoj kosi.
Dodire na nojoj koži.
Poglede u mojim
očima.
Ponekad se
sve čini tako lažno
da bih zamijenila
tebe
za sebe.
Misliš da ne ostavljaš
tragove?
Mirise u mojoj kosi.
Dodire na nojoj koži.
Poglede u mojim
očima.
Ponekad se
sve čini tako lažno
da bih zamijenila
tebe
za sebe.
U plavi drveni okvir
slažem oblutke,
podsjetnik na korake,mirise,
riječi.
Čuvam ih za dane
kada te neće biti blizu.
Posljednji lijepim
zeleni kamenčić
nepravilnog oblika
da me vrati
u vrijeme
kada sam imala
bistre oči.
Doći će dan
kada ćeš željeti
vidjeti me u snu,
onakvu kakva sam bila
jer nećeš moći
podnijeti pogled
na mene ovakvu
kakvom si me
napravio.
Po dodirima i osmjesima prepoznajem dan koji izmiče iz mojih ruku. A sve se čini tako uobičajeno.
Otišla sam.
Provukla sam ti se iza leđa,
nisi ni primjetio
dok nisi legao
i vidio da ležim pored tebe,
a postelja je ipak prazna.
Dugo već živim
u nekom čudnom svijetu.
Ljudi govore šapatom
ili šute,
svi su zvuci tiši.
Do mene jasno dopire
samo tvoj glas
i okružuje me
blago
kao mjehur od sapunice
šareni.
Svako toliko
ti ga dotakneš,
on se rasprši
i onda me kao kiša kamenja
pogode riječi,
misli,
pokreti,
dodiri,
mirisi,
život.
I brzo, najbrže,
stvaram novi svijet tišine,
novi mjehurić
u koji se sklupčam
kao dijete
i naizgled mirna
čekam novo prsnuće.
Opet sam dopustila nadi
da nadraste stvarnost,
pa mi je sada stvarnost teža
od onog što mi se čini
da mogu podnijeti.
Zato bježim
dolje,na more
i vrištim skupa s jugom
da ne čujem sebe samu.
Onda se vraćam,
pokupim perle koje sam
rasula pri odlasku
i pokušavam nanizati
nanovo
dane
koji izgledaju normalno.
Kada bih znala
da će tvoje ruke
otjerati nemir,
a usne donijeti zaborav,
prepustila bih se
da bar na trenutak
ne mislim
kako sam stranac
u vlastitom životu.
Volim kad tvoj pogled
počiva na meni.
Spokojan,bez srama.
Volim vidjeti u tvojim očima
ono nešto više,
neku mutnu želju
nezatomljenu,
a neizgovorenu.
Kada me dotakneš pogledom
godine nestanu
kao rukom odnešene.
Odlutam ponekad
u snu.
Daleko.
Gdje te nema.
Boli me praznina
i pecka pijesak
u očima,
pa se budim
sretna
na tvoj trbuh
nasukana.
Izvještila sam se
u skrivanju.
od tebe
od sebe
od svih,
toliko sam se izvještila
da uspijevam
ne prepoznati
vlastite misli
kad ih
pronađem.
S nagovještajem proljeća
tuga mi se vratila
u punoj svojoj veličini.
Tako je sve počelo.
Izbrisala bih cvjetanje badema
i ove godine.
U dosluhu sa snom
vraćam ti se
noću
potajice
prizivajući
treptaje
koje su tvoji prsti
u meni budili.
Ujutro ih
umivam
sa lica.
Na kraju dana,
Ponekad ne prepoznam
sebe
u vlastitim
očima.
Vidim onu
Na kraju dana,
pogledam
tebe.
Ne vidim onog
koga želim
vidjeti.
Prepoznam
tvoje oči.
Što znači oprostiti, a što zaboraviti? Što znači oprostiti, a ne zaboraviti? Što znači ne oprostiti? Mjereno tugom na isto se svodi.
Bilo je tako lako
voljeti te.
Sad svaki dan
iznova
u srcu tražim
blagost
za tebe
koji si s lakoćom
zakoračio
tamo gdje je
sve drugačije
i sa istom lakoćom
ideš
tim putem
ne primjećujući
da sam ostala
iza tebe.