gledam te.
od sebe očišćena.
u tišini prebirem
po vremenu koje smo proveli
boreći se
jedno s drugim
i jedno bez drugog.
i čini mi se,
ništa ne može izbrisati svjetlo
kojim si me
obasjao.
i bojim se,
naći ću te na mjestu
na kojem sam se
izgubila.
ponekad mi dan prođe
da ga ni ne primjetim.
u lokvu ustajale vode
potone jutro.
podne se odvuče
odrađeno po zadatku.
tek predvečer
otvorim oči
i tražim.
tvoj odraz
u zamagljenim
izlozima.
i večeras
kad zagazim ti
u misli
dublje no što si poželio
i prošetam uspravna
kroz ono što držiš
tajnama
pokazat ću ti
pogledom mjesto
u kojem se dotiču
tvoje i moje more.
modro i zeleno.
brišem.
kao vlažnom krpom
prašinu sa ormara
otirem.
prigodne riječi
beznačajnih likova.
licemjere
nevinog pogleda
uhvaćene na djelu.
strahove burom dotjerane
i proljeća kojih se ne želim
sjećati.
a ti?
što iščitavaš iz bora
koje si izrezbario?
ispod malog smeđeg kišobrana
oslikanog trešnjinim cvijetom
skrila sam se.
danas ne želim srcem obuhvatiti
grad.
slike se vraćaju.
sama sam zato
jer su nam oči
bile podjednako željne
života.
iza pogleda
slijede koraci.
izduženi
čudnog ritma.
kao grad koji udara
o površinu mora.
iza koraka
dolazi strah od zime
i tiho zviždanje vjetra
u noći.
zvuči
kao oproštaj.
u ime dospjelih dugova
mislim na tebe.
u ime nezavršene jeseni
i svih onih dana koje si razdijelio
prerušenim prolaznicima.
nije mi žao što sam
tvoje riječi ostavila
pod tabanima
žao mi je krijesnica
koje sam puštala da odlete
a da ih nisam osjetila
u ruci.
kada mi uroniš lice
u kosu
i udahneš
svu težinu predhodnog dana...
odmakneš mi pramen sa čela
i na oslobođeno mjesto
priljubiš usne...
ne moraš ništa reći.
večer postaje topla.
ne znam više kako smo se zbližili,
a ni kako smo se udaljili
nas dvoje.
jedno pored drugog koračamo
sami.
ili...?
vezani vremenom.
ja škrta na riječima
ti slobodan u svojem okviru
koga čekamo?
s mirisom čempresa jugom donešenim
vratiš se.
sav od mladosti.
davno
postojao je otok
na kojem su se šaputale
predivne laži.
