komadići duše

ne izgovaraj...

jedino me tako nećeš slagati.

poslije svega

ne želim da me plaše

rijetka svjetla

što promiču

pored noći.

i mene.

poslije svega

htjela bih voljeti

pomisao na tebe.

vidiš,sretna sam.

baš onako kako i koliko voliš.

i osmijeh zadržavam na usnama

dok ih  ovlaš

ne dotakneš svojima

i okreneš se.

tada zaranjam opet

tamo gdje je sve plavo

i zeleno

i gdje trepavice dopuste

tuzi  da kapne niz lice.

posložila sam

 pogled do osmijeha

i miris do pokreta.

korake sam rasula po pločniku

i glas pustila u krošnje

da te tražim.

onog koji si bio.

ptice mi ništa nova

ne javljaju.

kad mi potiljkom

krenu srsi

i usidre se među ramenima.

kad se u njedrima tuku

dva teška kamena

znam.

 moja je glava sklonište

tvojim nemirima.

zato su mi oči krupne.

zato mi koraci

teško odzvanjaju.

ponekad me gledaš

kao zanimljiv crtež bez nutrine.

i začudiš se kad te taknem

u dubini.

bez dodira.

a ja sanjam

da sam te uznemirila

na sve načine

i da sam te naučila

živjeti s vjetrom.

ne idu me riječi  .

rasprše se između nas

kao trak svjetla

ostavljajući nagovještaj

zbunjenog osmijeha

na tvom licu

i tračak razumijevanja.

valjda zbog vremena.

i nadam se da ćeš ti

nešto  reći.

nešto da znam da nisu

uzalud bile

sve moje šutnje drhtave.

rekli su mi,

prođi ispod duge

i bit ćeš netko drugi.

a što ću bez ljeta

koja se  lijeno provlače

sjećanjem.

tko ću  biti

bez tvojih dlanova

na licu.

kao zapetljano klupko bijesa

ispuzale su

tvoje riječi

a onda

jedna

po jedna

hladno udarale

po mojim golim nogama.

nevidljivo grube

jasno su pokazale

gdje mi je mjesto.

daleko od tebe.

pitam se

čiji mi je glas zatvorio oči

onih dana.

i tko je paučinu izatkao

gustu kao noć

između srca i razuma.

i tako sam pustila vrijeme

teći

bez sebe.

a ono je  odnijelo

tebe

skupa s naplavinama sa žala.

znaš, kad bih mogla vratiti

godine koje tvojim imenom zovem,

ne bih sve ponovo.

i ne bih sve isto.

i kad bih mogla

preskočila bih

tvoje tople zime

i svoja hladna proljeća,

jer

sad ne znam što bih

sa svojim recikliranim srcem

i zidovima

koje sam izgradila

ne želeći ih.

izgubila sam se.

još onda kada sam hodala

u haljinici od tila

jedinom ulicom grada.

vlažnim sam rukama doticala

hladne zidove.

i nikad nitko nije pronašao

to dijete zelenih očiju.

 krošnje pored mora

skrivaju me od vremena.