komadići duše

prosuo se dan

poput osmijeha

na moju glavu

i zove me...

a ja

zovem tebe

da me

spasiš.

meni su riječi

oduvijek

bile važne.

slijevale se niz misli

u svim svojim

oblicima

kao ljetna  kiša

kojoj ne  možeš

odoljeti.

onda si se pojavio

ti.

svjetlošću okružen

šutnjom naoružan.

šuteći

i čineći

promijenio si

moj svijet.

išao si dalje

živeći nekoliko

svojih života

a ja sam ostala

tvojom šutnjom okovana.

ljubav koju sam ti

takva

pružala

nije bila

dovoljna.

sada se polako,

kao nada,

riječi vraćaju

u moj život.

ne mogu

priljubiti ono

što je

razbijeno.

kroz pukotinu

polako

otječem.

do dana

kad će te plima

prekriti

nećeš znati

koliko je

planktona

svjetlucavih

u

mojim

očima

razbit će se

svjetlo

o stijene,

a od mene će ostati

tek

neodređen osjećaj

na vršcima

prstiju.

ne traži me tad.

čekajući,

rasula sam se

po moru.

onih dana kad sam

odlučila

otići od sebe

zbog tebe

znala sam,

hodam bosa

po oštrom kamenju.

nisam znala

da ćeš gledati samo ono

što želiš vidjeti,

slušati

samo ono što želiš čuti.

sada vrijeme

mjerim koracima.

kako je moguće

da ne vidiš?

čini mi se,

na čelu mi piše.

što te priječi

da uroniš dublje?

strah?

ljubav?