...
još se vidim
kako preskačem zidove
vješto
poput nekog čija je snaga sva u odrazu,
čija stopala pri bijegu ne dodiruju tlo.
kad slika izblijedi
sjednem podno kamena obraslog zelenim
i sasvim mirno dočekam večer.
još se vidim
kako preskačem zidove
vješto
poput nekog čija je snaga sva u odrazu,
čija stopala pri bijegu ne dodiruju tlo.
kad slika izblijedi
sjednem podno kamena obraslog zelenim
i sasvim mirno dočekam večer.
potrgala sam te u komadiće
i otpuhnula s dlana.
vjetar nije bio zaigran te večeri
pa si mi se zalijepio za suknju kao čičak
drsko i bez valjanog razloga
željan uznemiriti me makar tim preostalim dijelom.
skinula sam suknju i ostavila je.
na cesti koja mi tako malo znači.
daleko iza sebe.
prepoznaješ li me?
dvije pletenice povezane bijelom mašnom
lepršaju uskom ulicom
koja još odzvanja dvokorakom.
bježe od očiju iza škura sakrivenih
i jure prema moru kroz portune
crvene i zelene
pokrivene smijehom i dječjim stopama.
tamo sam korijenje u kamen pustila.
kosu sam davno odrezala.
mašne obilježavaju pročitane stranice.
za tebe sam sačuvala netaknuto mjesto
na zidu pokraj crkve
na koje sam prislanjala lice
dok sam čekala da uploviš
u moj svijet.
dotakni ga dlanom...