...
večeras
tečem kroz pukotine
i puštam
da me tvoje obale vode
jutru
koje će nas okupati
zagrljene
i bez snova.
...
nekad sam znala navući
tuđe lice
i osluškivati misli
lica oko sebe...
ponekad bih tvoj glas dohvatila.
danas
svoje lice nosim na kišu
i slušam
mrmor kapi.
vjetar.
tvoj glas u prsima nosim.
sa tišinom se grli.
...
sve manje riječi izvire iz mene.
dovoljno mi je
mislima te kucnuti
po ramenu...
i čekati...
da mi se vrati
stisak prstiju u džepu
i toplina daha na vratu
u hladno jutro.
...
nisi me prepoznao.
vrištala sam iz
grafitima urešenih zidova
za tobom.
hučala kroz granje.
pjenila se
i udarala
o stijene.
ništa.
hodaš
pogleda sputanog
kao da te nikada
slobodom
nisam dotaknula.
kada ti mahnem
rukama punim praznine
hoćeš li me tada
vidjeti?
