...
Dugo već živim
u nekom čudnom svijetu.
Ljudi govore šapatom
ili šute,
svi su zvuci tiši.
Do mene jasno dopire
samo tvoj glas
i okružuje me
blago
kao mjehur od sapunice
šareni.
Svako toliko
ti ga dotakneš,
on se rasprši
i onda me kao kiša kamenja
pogode riječi,
misli,
pokreti,
dodiri,
mirisi,
život.
I brzo, najbrže,
stvaram novi svijet tišine,
novi mjehurić
u koji se sklupčam
kao dijete
i naizgled mirna
čekam novo prsnuće.
0 komentara:
<< Home